Nisam očekivao da će me učenici ispratiti na ovakav način. Radio sam svoj posao na najbolji način, što se kaže – kako sam znao i umio, ali ovo što sam doživio je nešto posebno, neočekivano.
Započeo je time svoju priču za “Nezavisne novine” Anel Hajirić, donedavni profesor fizike u Medicinskoj srednjoj školi u Banjaluci, odakle su ga učenici veličanstveno ispratili nakon što mu je završio angažman koji je trajao do povratka radnika.
Kako kaže, iako je prošlo više od sedam dana, emocije se još nisu slegle.
Emotivan oproštaj koji je dirnuo cijelu školu
– Vjerujte da sam plakao od trenutka kad sam saznao da mi se ugovor bliži kraju. Međutim, kad vidite da učenici plaču, školske kolege i pomoćno osoblje, ni vama nije svejedno. Plakao sam čitavu sedmicu, samo kad vidim video-snimke koji kruže društvenim mrežama zasuze mi oči i srce počne ubrzano da lupa – navodi on.
Kako objašnjava, bio je svjestan da će kraj nekada doći, ali ne krije da se nije nadao da će biti ovako iznenada, dva mjeseca pred kraj polugodišta.
– Posla će biti, toga sam svjestan, kolege dolaze i odlaze. Meni je bilo prelijepo u Medicinskoj školi, ovo je moj deseti angažman u pet godina. Kolege su stvarno bile dobre, direktor i uprava škole su uvijek bili tu da izađu u susret, kolektiv za poželjeti, učenici takođe. Čovjek se navikne, a još kad se sve poklopi… Biće mi neobično, naravno – ističe on za “Nezavisne novine”.
Više od profesora: Poruke koje ostaju učenicima
Osim što je bio profesor, Anel je bio i razrednik trećem razredu.
Kako kaže, sem što ih je učio da treba da budu dobri stručnjaci, učio ih je da moraju biti i dobri ljudi.
– Učio sam ih da budu pošteni, saosjećajni, a kada zatreba da se moraju i zauzeti za sebe, ali samo pravično. Na kraju dana bitnije je da vam neko kaže da ste dobar čovjek, a s tim se povlači i sve ostalo – stručnjak, predavač, profesor… – kaže Hajirić.
Sem ispraćaja, profesor Anel kaže da će zauvijek pamtiti i svaki početak školske godine kada je prozivao prvačiće da uđu u svoja odjeljenja.
– Upoznavanje prvi put u učionici, kada oni steknu nekakav dojam o meni prvi put, pa nakon par mjeseci kada me bolje upoznaju, kažu: ‘Mislili smo da ste drugačiji’. Tu su, svakako, i događaji na nastavi, koji nas nasmiju i ostanu urezani u sjećanje, dijeljenje i dobrog i lošeg… Ima jedna anegdota kada sam promukao pa nisam mogao da pričam, a nisam smio da se naprežem, pa sam pisao. Bilo je interesantno i meni i djeci, smijali smo se, ali kažu da su sve razumjeli i naučili – prisjeća se on u razgovoru za “Nezavisne novine”.
Šta nakon škole, planovi za budućnost?
Sad kad mu je angažman završio, Hajirića smo pitali ima li planove za budućnost.
– Šta će biti dalje – stvarno ne znam. Ovo je deficitarno zanimanje, uvijek će biti neka zamjena, nekoga do povratka sa trudničkog, neplaćenog odsustva ili povratka radnika sa funkcije. Mislim da je ovo moj maksimum i da ne mogu više od ovoga dati. Čitao sam u komentarima na društvenim mrežama da je ovo moja penzija, što se djelimično i slažem. Radiću na sebi još više, malo odmoriti, pa ćemo vidjeti šta budućnost nosi. Možda mi se ukaže i neka druga prilika mimo prosvjete, ko će znati – ističe on.
U razgovoru za “Nezavisne novine” Hajirić se prisjetio i svojih početaka, kao i samog izbora zanimanja.
– Odmalena sam želio da pomažem ljudima na neki način. Prvo sam želio da budem advokat, pa nastavnik informatike, pa nastavnik muzičkog, i na kraju profesor fizike. Ja sam, inače, u duši umjetnik, sviram razne instrumente. Bio sam učesnik mnogih takmičenja i priredbi unutar škole kao učenik – kao recitator glumac, član orkestra… Onda sam u srednjoj školi razmislio i rekao sam sebi: ‘Bojim se da za tebe kao umjetnika nema posla, hajde da vidimo na kraju šta je najbolje’, pa sam razmislio i vidio i čuo da je profesor fizike deficitarno zanimanje te sam odlučio glavom, nažalost, i išao tim putem – navodi on.
Kako dodaje, i učionica je jedna mala pozornica, gdje je profesor osoba u koju drugi gledaju.
– Učenici su zahvalna publika, tako da sam sebi to malo i prilagodio – ističe on, dodajući da je i sam bio u srednjoj školi prije 10 godina te da nije zaboravio da je i on bio učenik.
Na kraju razgovora Hajirić je imao i poruku za učenike, ističući da želi da budu dobri ljudi i dobri stručnjaci.
– Da zapamte ono što sam im govorio i čemu sam ih podučavao. Ponosan sam što sam bio njihov profesor, razrednik, prijatelj. Neću biti tu prisutan za njih fizički, ali hoću emocionalno i psihički, kada im zatrebam znaju kako će mi se javiti. Nadam se da će s ponosom govoriti da sam im ja profesor i da me neće zaboraviti, jer ja njih sigurno neću, volim ih – istakao je on za “Nezavisne novine”.
Anel je imao poruku i za buduće kolege, mlade profesore.
– Neka budu svoji. Nije sve u nadglašavanju, autoritetu, ima nešto i u tome da treba da slušamo jedni druge, da imamo vremena jedni za druge, da imamo razumijevanje i, na kraju, da budemo ljudi – kaže on.
Nezavisne
