Vlasti u Bosni i Hercegovini i Srbiji potrošile su deset godina na stvaranju administrativnog paravana iza kojeg pokušavaju da sakriju izostanak stvarne energetske tranzicije.
Dok se u kabinetima usvajaju dokumenti o „zelenoj“ budućnosti vazduh i dalje smrdi na spaljen ugalj jer su energetski sistemi i dalje čvrsto vezani za ovaj energent.
Međutim, ulazak u 2026. godinu za ove dvije zemlje označava kraj perioda u kojem je dekarbonizacija bila isključivo administrativno pitanje i deklarativna obaveza jer mehanizam za prekogranično prilagođavanje ugljenika (CBAM) od januara postaje direktan finansijski teret na fakturama izvoznika koje isporučuju Evropskoj uniji, svom najvećem spoljnotrgovinskom partneru.
Naime, riječ je o svojevrsnoj ekološkoj carini na robu koja u EU stiže iz zemalja koje nemaju porez na zagađenje.
Primjera radi, ako je u izradi nekog proizvoda korištena struja iz termoelektrana na ugalj, njegova cijena će drastično skočiti i samim tim proizvod će biti manje konkurentan.
Izvoznici će biti u obavezi kupovati i sertifikate za svaku tonu emitovanog CO2. To je direktna posljedica neusvajanja EU ETS sistema (domaćeg tržišta emisijama), zbog čega će novac od ovih penala, umjesto u domaće ekološke projekte, odlaziti direktno u budžet EU.
Istraživanje portala CAPITAL je pokazalo da vlasti imaju deklarativnu opredijeljenost, ali da je stvarni nosilac tranzicije privatni sektor.
Na papiru su trenutno milijarde maraka vrijedni ugovori vezano za projekte u oblasti obnovljivih izvora energije, ali malo koji od njih se realizuje.
Stvorena je svojevrsna energetska fatamorgana, gdje vidimo nešto što ne postoji jer smo godinama izloženi političkom marketingu koji vješto prikriva činjenicu da energetski sistem i dalje suštinski počiva na eksploataciji uglja.
Podaci su neumoljivi. Dvije susjedne zemlje dobijaju oko 70 odsto električne energije iz termoelektrana.
Pored toga, pojedini slučajevi ukazuju na to da države bukvalno sabotiraju građansku energiju, izuzetno važan segment u procesu dekarbonizacije.
Riječ je o konceptu u kojem obični ljudi prestaju biti samo pasivni kupci struje i postaju prosumeri – oni koji istovremeno proizvode, troše i dijele sopstvenu čistu energiju.
Kroz formiranje energetskih zajednica, mogu udruživati sredstva kako bi gradili zajedničke solarne krovove, čime se direktno smanjuju računi za struju i jača energetska nezavisnost lokalnih sredina.
Umjesto da profit od prodaje energije odlazi isključivo velikim korporacijama, ovaj model omogućava da se novac zadrži u lokalnom budžetu i usmjeri na obnovu fasada, toplotne pumpe i bolji životni standard.
Nastavak teksta pročitajte OVDJE
CAPITAL.ba
