Dovoljno je reći „Nena policajka“ i svi u Gradišci i susjednim opštinama, pa i preko Save, znaju da se radi o Nevenki Neni Stanivuk. To je nasmijana žena koja je uniformu nosila 32 godine. Nena je petnaest godina bila jedina žena u policijskoj uniformi u gradu na Savi.
Prva je aktivna policajka u Gradišci, podjednako omiljena i među kolegama i među građanima. U najboljim godinama uniformu je zamijenila modernim haljinama i prelijepom narodnom nošnjom i opet plijeni pažnju gdje god se pojavi. U njenoj bogatoj policijskoj karijeri sigurno je bilo i zanimljivih događaja i duhovitih, ali i opasnih. Zanimala nas je prvo duhovita.
– Dešavalo se da dođe stranka, muškarac, i pita me ko je šef. Ja im kažem: Ja sam šefica, recite šta vas muči. A on se snebiva i kaže: Ma, ja bi vam nešto ispričao, imam problem, ali ne mogu, vi ste žena. Nasmijem se i odagnam i tremu i stid i saznam šta ih muči – priča Nena.
Bilo je i opasnih situacija, priznaje da ih je rješavala inteligencijom, rutinom i respektom prema svakoj osobi. Na taj način je pravila odbrambeni štit i nije doživjela da bude napadnuta od strane kriminalaca, nasilnika ili prestupnika bilo koje vrste. Kaže da joj je osmijeh bio najbolje oružje.
– Uvijek sam bila nasmijana, jer sam radila posao koji sam voljela, a imala sam podršku porodice i kolega. Dvadesetak godina sam bila šefica u Gradišci, a komandir stanice u Novoj Topoli nešto više od tri godine. Radila sam i u Hrvatskoj, u okružnom zatvoru u Zagrebu, te u kazneno-popravnim domovima u Lepoglavi i Požegi. Studirala sam na Fakultetu kriminalističkih znanosti u Zagrebu i onda sam došla u rodnu Gradišku – prisjeća se Nevenka.
Nena nije bila naoružana samo osmijehim, već i pištoljem. Poznato je da je odlično baratala oružjem, ali za čitavo vrijeme službe nije bila u prilici da potegne pištolj u opasnosti. Kaže da je to sreća za onu drugu stranu, jer je bila strijelac bez straha i mane.
– Evo, baš ovdje, u ovom lokalu došao jednom moj bivši kolega Boro i ispričao nam je anegdotu sa strelišta, s početka devedesetih. Ubijeđen da će ponijeti titulu najboljeg strijelca, tako se i ponašao – pobjednički. Na kraju mu je komandir rekao: E, moj Boro, ima jedna policajka, došla je iz Hrvatske, ima od tebe više desetak krugova – kazuje Nena kroz smijeh, a potvrđuje gazdarica Biljana.
Odmah po penzionisanju, kada je skinula uniformu, Nena je obukla narodnu nošnju. Još kao srednjoškolka igrala je u folklornom ansamblu „Omladinac“ iz rodne Vrbaške. I danas slovi za neumornu igračicu mnogih plesova. Njen životni saputnik, suprug Boško, prati je u stopu. Često su proglašavani najboljim plesnim parom.
– Željna sam narodne nošnje, jer dok sam bila u uniformi nisam je mogla nositi. I sada sam veoma aktivna. Dva dana u sedmici idem na probe folklora, dva puta na vježbe pilatesa i jednom sedmično na ples. Moj Boško ima uzrečicu da voli muziku i sve lijepe žene – priča Nena.
Njene ćerke Jelena i Nevena idu pravim putem. Jelena je diplomirani pravnik, radi u Ljubljani i na master studijama je iz oblasti sociologije, Nevena studira i radi u Gradišci. A kada ne vježba folklor i kada ne pleše – Nena putuje sa društvom. U pasošu su joj pečati iz Turske, Makedonije, Njemačke, Španije…
– Ne putujem samo sa folklorom, veći sa drugim grupama. Zovu me čim imaju slobodno mjesto, jer znaju da sam garancija vrhunske atmosfere. Gdje sam ja – tu su pjesme, igre i dobre šale. Biti u penziji, pod uslovom da si zdrav, prelijepo je. Ja plešem, vježbam, putujem i uživam, to je moj moto – rekla je Nevenka Stanivuk.
B. Grgić
