Kada je u maju 2020. godine dizajnirao „lakirane šlape“ za Melaniju Tramp, Marinko Umičević je i nehotice priznao kakve žene poštuje. Melanija je, pričao je senator tada, predivna dama, baš kakva žena mora biti, a dodatno ga, kazao je, veseli i to što je s ovih naših prostora. Sve ispod toga je za senatora, privrednika, (tehničkog) direktora i odbornika jad koji treba podvezati.
Marinko je u maju 2020. godine zamišljao Melaniju kako njegove „šlape nosi nakon tuširanja, u njima dolazi do kreveta i tamo čeka princa na bijelom konju“. Papuče je Marinko izradio od teleće kože, presvukao bijelim lakom, a ukrasio „zmijanjskim vezom“ sa zlatnim nitima. Vrijednost šlapa broj 39 namijenjenih ženi Donalda Trampa senator Umičević je procijenio na dvije stotine maraka. Na toliko je procijenjen i njegov karakter.
Zašto je, pitali su ga novinari, papuče namijenio baš Melaniji, a ne, recimo, Angeli Merkel. To je zato, odgovorio je senatorski umno Umičević, što Merkel „nije majka, pa nema taj osjećaj“. Žena, završio je on kratku besjedu o nježnijem polu, treba biti ženstvena, dama i humanitarka, a Merkelova to nije, pa stoga nije ni zaslužila da joj on izveze papuče. I eto, u svega nekoliko rečenica senator je definisao savršenu ženu: mora da bude ženstvena, mora da bude dama, mora da bude humanitarka i mora da bude majka.
Dvije godine kasnije senatora Umičevića je nazvala novinarka Bojana Ninković i postavila mu jedno ili dva pitanja. Svi znaju kakav je bio Marinkov odgovor. Jer, senator tako priča samo sa ženama koje po njegovom skromnom mišljenju (koje ne vrijedi ni onih dvije stotine maraka) nisu ženstvene, nisu dame, nisu humanitarke i tek treba da postanu majke. Za senatora postoje samo „prve dame“, sve ostalo su radnice na traci koje za bijedni minimalac uvlače pertle u „Bemine“ cipele.
Humanost je vrlina sve dok se humanošću ne kupuje savjest. Umičević je, što bi rekao Kovačević, od onih koji vole da učine samo da bi kasnije mogli da kažu da su učinili. Od sopstvene humanosti napravio je kineski zid uvjeren da niko ništa ne smije da ga pita zato što je poklonio deset stolica i sedamdeset pari čizama. Ko daje da bi o darovanom pričao i za darovano se zaklanjao, bolje da je otimao. Ako je Umičević nekoga i kupio za dva para cipela, to samo znači da su kupljeni bili jeftini, a ne da su cipele bile skupe. Za pokvarenu cipelu se još i nađe obućar, za ništavni karakter majstora naprosto nema.
Umičević je, bilježe revnosni biografi, senator. U zemlji u kojoj je Kusturica neimar, Ćeranić dekan, a Košarac ministar – i to je čudo moguće. Da li to Umičević zaista ide u red „istaknutih ličnosti srpskog naroda koje su dale zapaženi doprinos nacionalnom, javnom, kulturnom i crkvenom životu u naučnoj, privrednoj i vojnoj djelatnosti, pa kao takve imaju javni ugled, razboritost i političko iskustvo“? Ili je fotelju u Senatu kupio stolicama, cipelama i ponekom donacijom uoči izbora?
Umjesto što podvezuje žene dolje, senatoru bi bolje bilo da je podvezao sebe gore. Nismo mi baš toliko grešni da moramo da čujemo svaku koja njemu padne na pamet. Ali, tako je to sa neostvarenima: što su manji, to je dreka veća. Što su sitniji, to su im riječi snažnije. Taoci smo horde nepismenih hotentota čiji je vlažni san otvaranje sezone lova na novinarsku divljač. Nije neka utjeha što bi se Umičević iz tog lova vratio poderanih gaća i sa dva vrganja.
Kad već ne može da zabrani trudnicama da krvare, što bar ne uzme godišnju zalihu tampona za sopstvena usta? Nije svako vladika, pa taman imao vladičansku fabriku. Ne pada mi, doduše, na pamet da branim drugonapadnutog, on je s Lauša, zna se braniti sam, ali u istoriju senatorskog beščašća će ući rečenica o pet kćeri. U onoj petoj nepostojećoj ima više čojstva nego u cijelom Umičeviću i onima koji danima ćute i ne smiju slova da kažu o senatorovom divljanju. Kada bi ti uporni ćutolozi Marinkovo krvarenje osudili direktno, time bi indirektno osudili i prvog krvoloka stranke. A toliko hrabri ipak nisu.
