Bubnjar Jovo Galić: I Šaban i Mitar su nam punili džepove

Nekadašnja muzička zvijezda Krajine Jovo Galić u slobodno vrijeme razmišlja o nastupima po kafanama, drugarima i mladosti, a umjesto bubnjeva u rukama mu je lopata. Naslonjen na stub rampe na savskom nasipu u Gradišci ovaj sedamdesetogodišnji Banjolučanin podsjeća na bubnjara Rolingstonsa Čarlija Votsa.
Ne vjeruje kako se život promijenio i kako je nakon lijepog razdoblja sa dobrom zaradom i džepovima prepunim novca nastupio sasvim drugačiji period.

– Bubnjao sam i pjevao po kafanama od Gradiške i Nove Topole do Banje Luke i od Srpca i Prnjavora do Prijedora. „Pjesma u noći“, „Zavičaj“, „Triglav“, „Granit“, „Mali raj“, „Krajina“, Bar“, „Dubrovnik“- samo su neke, tada kultne kafane u kojima smo žarili i palili. Najduže sam nastupao sa Branom Stojakovićem i Ramizom iz Cerovljana i Rankom Mihajlovićem iz Kukulja – prisjeća se Jovo.
Na pitanje koja mu je omiljena pjesma kao iz topa je odgovorio: Ona koja donosi najviše para.
– Kada je Mitar osamdesetih godina objavio čuveni album „Ne može nam niko ništa“, od A do Š smo naučili sve pjesme, jer se radilo o velikim hitovima. Pjevali smo i Šabanove i Marinkove pjesme i džepovi su bili prepuni love. Imali smo posla preko glave, bili smo svi prezadovoljni – i gosti i mi muzičari, a posebno gazde – navodi bubnjar Jovo.
Sada su nastupila druga vremena. Malo gdje orkestri uživo sviraju narodnu muziku. A i repertoar se promijenio. Promijenio se i Jovin život.
– Evo, radim sa ovim dobrim momcima na građevini. Teško je, ali život je takav. Zanimljiv je životni tok. Nakon prelijepog razdoblja naišao je nesrećni rat i onda je sve stalo. Ali ja i danas čuvam svoj bubanj. Ne bih ga dao ni za šta na svijetu. Opet ću zasvirati ako mi se ukaže prilika. A ukazaće se krajem novembra kada budem udavao unuku – nada se Jovo bubnjar raspitujući se na kraju razgovora za zdravlje i život gradiških muzičara, imenjaka Jove Jerkovića, Nebojše Švrake i Mile Vranića.
Na kraju je samo uzdahnuo i rekao da bi dao sve da se ponovi onih nekoliko minuta kada je sa svojim orkestrom pjevao „Ne može nam niko ništa“.
– A može. I te kako može – rečenica je kojom smo završili ovaj kratki razgovor u pauzi za doručak na gradilištu u Gradišci.
B. Grgić



