Jedna izreka kaže kako je planinarstvo na visokom nivou najbliži istraživanju svemira. U Srpskoj je mnogo planinara – i profesionalnih i amaterskih i planina je za njih sve.
Vodič u Planinarskom društvu „Kozara“ Dejan Delić kaže da je njihovo planinarsko društvo najstarije u Republici Srpskoj i da postoji još od 1936. godine. To je, kaže on, jedino planinarsko društvo u gradu koje ima planinarski dom koji je opremljen za prenoćište i druženje, a nalazi se na Šibovima i udaljen je oko 3,5 kilometra od centra Banje Luke.
– Prije nego što smo ušli u borbu sa koronavirusom, naše društvo je imalo više od 150 članova. Zabrana okupljanja i nemogućnosti održavanja planinarskih pohoda ili planinarskih akcija dovele su do toga da se smanji taj broj – rekao je Delić.
Obilaze, dodaje on, niske planine kao što su Kozara, Motajica, Majevica i Ozren, srednje visoke planine poput Otomalja, Manjače, Čemernice, Grmeča, Klekovače, Vitoroga, Šatora, Dinare. Kada je riječ o visokim planinama, najčešće odlaze na Maglić, Čvrsnicu, Vranicu, Bjelašnicu, Zelengoru i Prenj.
Kaže da kroz planinarenje obilaze rijeke, kanjone, jezera, pećine, stare srednjevjekovne spomenike, tvrđave, stara i neobična sela i svakojake prirodne fenomene koji nikoga ne ostavljaju ravnodušnim.
– U društvu prednjače mlađi članovi i oni su dosta aktivni i to mi je naročito drago. Ali to ne isključuje i one starije članove, jer su oni prošli sve ono što sada mladi prolaze – od iskustva, novih senzacija i prijateljstava. Drago mi je što je naše društvo raznoliko i na našim pohodima učestvuju članovi od deset do 78 godina – rekao je Delić.
Objasnio je da se u planinu ne ide bez duboke planinarske obuće ili gojzerica, jer je to prva i osnovna stvar na kojoj, kako ističe, insistira kod svih učesnika u pohodima. Uz to idu jakna i planinarski ranac.
– To je dovoljno za početnike kako bi osjetili duh planinarenja. Ukoliko se neko aktivno odluči baviti planinarenjem, onda su mu potrebne gamašne, planinarski štapovi, kapa (kačket, marama, bandana), rukavice, sunčane naočari, kreme za sunce, kabanica, sportska planinarska oprema, vreća za spavanje, pribor za jelo i čeona lampa i druge sitne stvarčice – objasnio je Delić.
Planinar početnik može mnogo toga naučiti od dobrih vodiča, starijih kolega planinara, ali nakon nekog perioda, kako kaže, bilo bi poželjno steći dodatna znanja na osnovnim kursevima planinarstva.
– Osnovna kultura planinarstva se mora poznavati, jer planine nas puštaju da u njima uživamo, ali nas i kažnjavaju ako se neodgovorno ponašamo. Poslednjih godina sve je više ljudi koji se okreću prirodi. Ljudi jednostavno osjete pozitivnu energiju koju nam priroda podari, zato se i odlučuju na planinarenje – rekao je Delić.
Osnovni motivi za planinarenjem su, kako objašnjava, čovjekova želja za vječnim kretanjem, upoznavanjem prirode, prostora i novih ljudi, ispunjenjem ciljeva, potreba za ravnotežom, ali i zadovoljstvom.
– Istinskim zaljubljenicima planina je cilj uživanje, a najljepši osjećaj je popeti se na najviši vrh planine, sa punim plućima čistog kiseonika, uživati u izlasku ili zalasku sunca, posmatrati nebo i neistražene pejzaže. Bitno je pomenuti da mi planine ne osvajamo nego one osvajaju nas – rekao je Delić.
Sekretar Planinarskog društva „Manjača“ Radmila Gavranović kaže da njihovo društvo broji oko 50 članova, te da su poznati po tome što u njemu prednjče stariji članovi.
– Naša glavna akcija je “Kočićevim stazama“ i tada obilazimo neku od staza na Manjači. Kao društvo uvijek planiramo dvije staze – težu za iskusnije planinare i one koji su u kondiciji, dok je lakša namijenjena za one koji žele da prošetaju – rekla je Gavranovićeva.
Na taj način, kako ističe, pružaju priliku svim članovima da hodaju na odgovarajućim stazama. Na akcije drugih društava se uvijek rado odazovu, a Srbija im je omiljena destinacija.
– U nedjelju ćemo imati dvije savezne akcije. Jedna je na Kozaru i nju organizuje Planinarsko društvo „Klekovača“. Tu ćemo da idemo iz Rajkovića kod Kozarca do Mrakovice. Druga je na Dimitoru i ona je za one malo iskusnije. Tu akciju organizuje planinarko društvo iz Mrkonjić Grada – kazala je Gavranovićeva.
Njihovo društvo je, ističe, specifično po tome što se nisu bazirali samo na hodanju, nego je akcenat više na druženju.
– Mi nismo planinarsko društvo koje striktno mora da osvaja visoke vrhove. Mi smo tu više da se okupimo i družimo, a često je tu i neka gitara ili harmonika. Ljeti volimo da beremo čajeve i svi kažu da je sa nama lijepo ići, jer ne samo da hodamo nego se i družimo – kazala je Gavranovićeva.
J. Miladinović
