Najbolji teniser u istoriji Novak Đoković eliminisan je na startu Mastersa u Sinsinatiju i dobro je zabrinuo sve navijače pred US Open. Ono što svi treba da znaju je da je ovo samo još jedna prepreka na putu ka savršenom kraju karijere. Srpski as je u intervjuu za španske medije otkrio da mu je ostao još jedan cilj do penzije, a to je da se oprosti sa srpskom zastavom na ramenima, u Los Anđelesu 2028. godine.
Đoković je nedavno predstavio svoj dokumentarac “Vuk zimi” koji odlikava njegove najveće uspjehe i borbe, ali i ličnost kakva je postao tokom 20 godina blistave karijere.
Zašto je izabrao baš to ime za naslov dokumentarca?
– Zato što mislim da on odražava otpornost i taj duh neposustajanja. U najtežim okolnostima, kada imate osjećaj da je sve protiv vas i da nećete uspeti, nekako pronalazite tu unutrašnju snagu i samopouzdanje koji vam omogućavaju da nastavite dalje u najkomplikovanijim trenucima. Zato smatram da taj naslov, odnosno ime dokumentarca, takođe odražava moje djetinjstvo i način na koji sam odrastao. Odrastao sam na planini i tamo provodio mnogo vremena, kako ljeti, tako i zimi. Volim zimu, a dok sam bio mlad, bavio sam se i skijanjem. Dakle, to za mene i moj život ima veoma posebno, autentično i simbolično značenje – rekao je Novak u intervjuu za španski “Sport“.
Dokumentarac ga donekle prikazuje kao autsajdera i “lošeg momka”. Koliko mu je uloga negativca pomogla u karijeri?
– Namjera iza ovog dokumentarca nije bila samo da se prikažu najvažniji trenuci moje karijere i moja dostignuća, niti da se prenese ideja da sam ja najbolji i da je sve uvijek bilo pozitivno i divno, jer to nije istina. Život ima mnogo uspona i padova. Ideja koju smo reditelj Džejson Hehir i ja imali bila je upravo da prikažemo tu realnost. On posjeduje izuzetnu sposobnost da predstavi ljude na ličniji način, posebno kada je riječ o sportistima. Poznato je da je on režirao ‘The Last Dance’ (Posljednji ples), dokumentarac o Majklu Džordanu, koji je postigao ogroman uspjeh i smatra se jednim od najboljih sportskih dokumentarnih filmova u istoriji – kaže Nole u dahu i nastavlja:
– Ideja je bila da se prikaže taj put i, zapravo, svi trenuci i iskustva kroz koje sam prošao – kako na terenu, tako i van njega – a koji su me oblikovali kao ličnost i pomogli mi da postanem ono što jesam. Film traje 90 minuta, tako da je bilo teško u tom formatu i u tako kratkom vremenskom periodu sažeti čitav jedan život, ali pokušali smo. To je prilično intenzivan dokumentarac, pun dešavanja, i nadam se da će u njemu uživati.
Karijera profesionalnog sportiste je puna odricanja, da li je vrijedilo?
– Svako putovanje podrazumijeva odricanja, zar ne? Moraš se nečega odreći kako bi se u potpunosti posvetio nečemu drugom. Dakle, kada sam govorio uopšteno o takvim posljedicama, mislio sam na sve – od odnosa sa najbližima do vremena koje biste željeli da posvetite drugim stvarima ili druženju sa prijateljima. Tu spada i to što ste uskraćeni za djetinjstvo kakvo imaju vaši vršnjaci, školski drugovi ili prijatelji, jer morate biti potpuno posvećeni pojedinačnom sportu. Ipak, sve to je dio puta i o tome ne govorim sa gorčinom, niti se žalim. Jednostavno, tako je kako je. I upravo smo to pokušali da prikažemo kroz film. Nadam se da čak i ljudi koji ne prate aktivno sport ili tenis mogu da se poistovjete sa univerzalnim vrijednostima prikazanim u filmu – kao što su otpornost, upornost, samopouzdanje, porodične vrijednosti i, na kraju krajeva, važnost vjerovanja u sebe, svoje snove i svoju viziju – ili da u njima prepoznaju dio sebe.
Olimpijska zlatna medalja iz Pariza 2024. je zvezda vodilja u njegovom životu i ona je posebno istaknuta u dokumentarcu. Koliko ga je ovo dostignuće motivisalo da nastavi da igra na najvišem nivou.
– Imao sam 37 godina kada sam osvojio olimpijsko zlato i to je vjerovatno bila moja posljednja velika prilika za to, na mojim petim Olimpijskim igrama. Bio sam veoma blizu. Osvojio sam bronzu u Pekingu – sada već davno, 2008. godine – a bio sam blizu i na svakim narednim igrama, ali nikada nisam uspeo da stignem do finala i borim se za zlato. Zato je Pariz za mene bio zaista neverovatno dostignuće i iskustvo, verovatno najvažniji trenutak u mom životu i karijeri. Posebno kada se uzmu u obzir okolnosti: sa 37 godina, nakon svih poteškoća i četiri neuspešna pokušaja da se domognem olimpijskog finala, i to protiv tada najboljeg igrača sveta, Karlosa Alkaraza – koji je bio veoma mlad, a već je osvajao grend slem titule – kaže Đoković i nastavlja:
– Bilo je zaista divno, nešto veoma posebno za mene i moju porodicu. To što su supruga i deca bili tu da dožive taj trenutak i da zajedno slavimo, a zatim i povratak u zemlju sutradan sa srpskom zastavom prebačenom preko ramena… Bilo je nezaboravno. To je zaista nešto što se verovatno doživljava samo jednom u životu.
Upitan je da li je učešće na Olimpijskim igrama u Los Anđelesu 2028. godine i dalje njegov cilj ili san?
– Mislim da je i jedno i drugo. I san i cilj, ali i želja. Više puta sam to rekao posljednjih godina: želio bih da stignem do Olimpijskih igara u Los Anđelesu 2028. godine. Mislim da to mogu da postignem. Vidjećemo. Sve će zavisiti od toga kako će moje tijelo reagovati, kao i od mnogih drugih faktora. Danas ne igram niti se takmičim ni približno na toliko turnira kao što sam to činio tokom prethodnih dvadeset godina. Odlučio sam se na to jer takođe želim da provodim više vremena sa porodicom i da se istinski posvetim različitim ulogama koje imam u životu – ulozi supruga, oca, sina i brata – kao i da se bavim drugim interesovanjima – kaže Novak i dodaje:
– Naravno, tenis ostaje u središtu mog profesionalnog života, ali želim da pronađem i ravnotežu, zbog čega sam izmijenio svoj raspored. Ipak, i dalje se nadam da ću stići do Olimpijskih igara i tako završiti karijeru, sa srpskom zastavom na ramenima.
