Ljudi kažu da gradove velikim ne čine velelepne građevine, planine koje ih okružuju ili rijeke koje protiču kroz njih. Gradove velikim čine njihovi ljudi. Oni čija imena se izgovaraju s ponosom, koji u najtežim trenucima pokazuju najveće srce, koji se bore za slabije ili vam jednostavno uljepšaju dan svojim osmjehom i dobročinstvom.

Ovdje smo skupili neke od najznačajnijih ljudi koji su vezani za Banjaluku, a svojim djelima su ostali upamćeni kao veliki graditelji, narodni heroji, dobročinioci, ali prije svega kao veliki ljudi. Neki će zauvijek ostati zapamćeni u istorijskim zapisima, a neki, iako možda neće ući u udžbenike, zauvijek će ostati u srcima Banjalučana.

Banjalučani kroz istoriju

Zahvaljujući svojoj lokaciji Banjaluka je često posmatrana kao most između istoka i zapada, a upravo to je doprinijelo njenoj bogatoj i turbulentnoj istoriji koja je iznjedrila brojne ličnosti koje su zadužile ovaj grad. Njihova imena odavno su dio istorijskih zapisa i starih gradskih priča, a iako mnogi od njih odavno nisu sa nama, djela koja su ostavili iza sebe i danas žive kao ponos našeg grada.

Safikada

Priča o Safikadi jedna je od najstarijih i najpoznatijih legendi Banjaluke, a kao i mnoge druge priče o velikim ljubavima i ova je završena nesrećno. Iako nikad nije utvrđen tačan identitet Safikade, legenda kaže da se kao mlada djevojka zaljubila u austrougarskog vojnika koji je bio stacioniran na Kastelu.

Iako je njihova sreća od početka bila osuđena na propast, jer su joj, kao i drugim djevojkama tog doba roditelji određivali muža, mladi par zakleo se na vječnu ljubav i odlučio na bijeg. Planovi su im poremećeni iznenadnom naredbom o pokretu austro-ugarske vojske, a nakon što je do Banjaluke došla vijest o njegovoj pogibiji na ratištu, Safikada je od tuge sama sebi oduzela život. U najljepšem svadbenom ruhu stala je pred top čiji je pucanj svaki dan označavao podne sa zidina Kastela, i tako održala svoje obećanje o vječnoj ljubavi i vjernosti.

Mještani su zatim odlučili da njeno tijelo sahrane tamo gdje je i palo, a na tom mjestu se i dan danas nalazi čuveni Safikadin grob.

Gazi Ferhad-paša Sokolović

Gazi Ferhad-paša Sokolović smatra se osnivačem Banjaluke, tačnije njenog starog dijela – kasabe i tadašnjeg naselja Šeher, koje se danas zove Srpske toplice.

Sokolović je bio i posljednji bosanski sandžak-beg te prvi begler-beg, a prema pričama iz njegovog vremena, Ferhad-paša je bio toliko oduševljen prirodom kanjona Vrbas da je odlučio premjestiti prestonicu Bosanskog sandžaka iz Travnika u Banjaluku. Imao je veoma uspješnu vojno-političku karijeru, koja mu je i donijela velike počasti u turskoj vojsci, ali je na našim prostorima još poznatiji i kao veliki graditelj.

U periodu od 1576. do 1578. godine izgradio je preko 200 građevina i objekata, uključujući i džamije Ferhadiju i Arnaudiju, a osim njih obnovio je tvrđavu Kastel, sagradio drveni most preko Vrbasa, kameni most preko Crkvene, javnu kuhinju, vodovod sa prvim javnim česmama u gradu, te brojne trgovačke radnje… Sve ovo učinilo je Banjaluku veoma razvijenim gradom i značajnom strateškom lokacijom za Osmanlijsko carstvo.

Prema postojećim istorijskim podacima Ferhad paša poginuo je negdje između 1586. i 1590. godine. Ubio ga je jedan od njegovih robova, čije ime nikad nije otkriveno.

Petar Kočić

Petar Kočić je po mnogima najveći sin Krajine i Banjaluke, a za svega 39 godina života ostavio je neizbrisiv trag u srpskoj književnosti, našem gradu, te širom Bosne i Hercegovine i Srbije. Književnik, političar i buntovnik, osim što se smatra jednim od prvih pisaca moderne u srpskoj književnosti, ostao je upamćen i kao veliki borac za socijalnu pravdu, te uzor brojnim organizacijama koje su borbu za prava radnika i seljaka nastavile kasnije širom bivše Jugoslavije.

Petar Kočić rođen je 1877. u selu Stričići kod Banjaluke. Osnovnu školu završava u manastiru Gomionica i u Banjaluci, zatim upisuje Veliku gimnaziju u Sarajevu iz koje je izbačen da bi školovanje nastavio u Beogradu. Studirao je u Beču, a ubrzo nakon završetka studija postavljen je za profesora Srpske gimnazije u Skoplju, posao koji je kratko obavljao jer je ubrzo otpušten zbog pisanja satiričnih članaka.

Po povratku u Sarajevo počinje intenzivnije da piše protiv austro-ugarske vlasti te učestvuje u štrajkovima, zbog čega je tri puta hapšen. Period u zatvoru provodio je uglavnom u samici, što je loše uticalo na njegovo duševno zdravlje, a od 1914. godine dane je provodio u duševnoj bolnici u Beogradu, gdje je 1916. godine i umro.

U književnosti će ostati upamćen kao jedna od najznačajnijih ličnosti srpske književnosti, a njegovi likovi inspirisani ljudima Bosanske Krajine jedinstveni su svojom pojavom, ali i idealima.

„Sve je ljuto, nemirno, goropadno i tvrdoglavo na ‘voj planini i ispod planine. U nas je rijetkost pitom i ‘vamo pokoran čovjek“, opisao je jednom prilikom Kočić svoj narod kojem se toliko divio.

Ban Svetislav Milosavljević

Ako je Ferhad-paša zaslužan za nastanak Banjaluke, Ban Milosavljević je sigurno čovjek koji je odgovoran za njen procvat i razvoj.

Mnogi ga smatraju i najznačajnijom ličnosti ovog grada, vizionarom koji je stvorio zlatni period Banjaluke, iza kojeg su ostale građevine koje se i dan-danas smatraju najvećim ponosom našeg grada.

Svetislav Milosavljević rođen je 1882. godine u Nišu, a nakon uspješne vojne i ministarske karijere 1929. godine dolazi u Banjaluku kao ban novoosnovane Vrbaske banovine, čije je sjedište bilo u Banjaluci.

Ova regija spadala je među najnerazvijenije oblasti tadašnje Kraljevine Jugoslavije.

Tokom sljedeće četiri godine, Ban Milosavljević potpuno je preporodio ovaj kraj izgradivši brojne škole, kilometre novih puteva i mostova, a zaslužan je i za izgradnju brojnih kulturnih, sportskih te privrednih institucija.

U Banjaluci je odgovoran za izgradnju Banskog dvora, Banske palate (današnja Gradska uprava), osnivanje i izgradnju zgrade Pozorišta i Muzeja Vrbaske banovine (današnje Narodno pozorište Republike Srpske)… Za vrijeme njegovog mandata završen je i hotel Palas, gradski park sa spomenikom Petru Kočiću, Higijenski zavod, Sokolski dom, a dosta je pomogao i u izgradnji Hrama Svete Trojice (današnji Hram Hrista Spasitelja)

U gradu je poznata priča i da je, kada je 1934. godine odlazio iz Banjaluke na mjesto ministra saobraćaja u Beograd, odbio da mu se organizuje svečani ispraćaj, a da se novac koji je bio predviđen za ovaj događaj da u humanitarne svrhe. Otkazivanje ovog događaja nije spriječilo nekih 10.000 Banjalučana da se spontano okupe od Banskog dvora sve do tadašnje željezničke stanice i isprate voz kojim je otišao njihov ban.

U Banjaluku se vratio samo još jednom, 1939. godine na osveštanje tada završene Crkve Svete Trojice, kada ga je dočekalo više od 20.000 Banjalučana.

Franz (Franjo) Pfanner

Iako je najpoznatiji kao utemeljivač samostana Marija Zvijezda koji je poznat po svom Trapist siru, Franz Pfaner je Banjalučanima donio još jednu stvar kojom se danas često volimo dičiti – pivo.

Naime, nakon dolaska nadomak Banjaluke 1869. godine i podizanja čuvene brvnare koja će kasnije prerasti u samostan Marija Zvijezda, Pfanner i kaluđeri otkrili su da ovdašnje stanovništvo ne pije pivo, koje je bilo veoma popularno u njihovoj zemlji. Nakon četiri godine bez omiljenog pića odlučuju da stvari preuzmu u svoje ruke i sami započnu proizvodnju, na mjestu gdje se i danas nalazi Banjalučka pivara.

Proizvodnja piva započela je 1873. godine, a to je i razlog zašto se upravo ova godina nalazi na etiketi svakog Nektar piva.

Osim piva i svjetski poznatog sira, Trapisti predvođeni Pfanerom su zaslužni za izgradnju hidrocentrale, koja je ujedno i prva hidrocentrala na Balkanu, bolnice, sirotišta, javne kuhinje, te pokretanje 25 vrsta zanata na području Banjaluke.

Veselin Masleša

Veselin Masleša bio je pisac, revolucionar, borac Narodnooslobodilačkog pokreta Jugoslavije te narodni heroj.

Rođen je u Banjaluci 1906. godine gdje je proveo čitavo djetinjstvo i ranu mladost. Već tokom srednje škole stupio je u revolucionarni pokret, te redovno učestvovao u akcijama radničkog pokreta Banjaluke.

Studije je započeo u Zagrebu, nakon čega prelazi u Frankfurt a zatim u Pariz, odakle je zbog svojih ideja o radničkoj revoluciji koje je širio među našim iseljenicima u Francuskoj protjeran u Beograd, a iz Beograda u Banjaluku.

Ubrzo odlazi u Osijek i zapošljava se u redakciji tadašnjeg Hrvatskog lista, ali je i ovdje zbog svog djelovanja u borbi za radnička prava uhapšen i ponovo protjeran u Banjaluku. 1928. godine odlazi u Beograd i zapošljava se u Beogradskim novostima te postaje član Komunističke partije Jugoslavije.

Tadašnje aktivnosti Komunističke partije smatrane su ilegalnim pa je Masleša 1929. godine ponovo uhapšen i nakon sedam mjeseci provedenih u zatvoru još jednom je protjeran u Banjaluku. Ubrzo se ponovo vraća u Beograd i u periodu do 1940. godine, zbog svojih partijskih aktivnosti, hapšen je deset puta, ukupno provevši u zatvoru dvije i po godine.

1941. godine, neposredno nakon bombardovanja Beograda, Masleša odlazi u Crnu Goru gdje je aktivno učestvovao u pripremanju ustanka protiv njemačke okupacije. Poginuo je 14. maja 1943. godine tokom Bitke na Sutjesci. 1951. godine proglašen je za narodnog heroja.

Rada Vranješević

Rada Vranješević ostala je upamćena kao veliki borac, jedna od najistaknutijih žena NOB-a koja je zbog svoje hrabrosti i požrtvovanosti tokom Drugog svjetskog rata proglašena za narodnog heroja.

Rođena je 1918. godine u Rekavicama kod Banjaluke, u svešteničkoj porodici. Nakon završetka osnovne škole i niže gimnazije upisuje Učeiteljsku školu u Banjaluci, ali ubrzo biva izbačena zbog svojih ljevičarskih stavova. Završila je školu u Skoplju a zatim radila u Beogradu do početka Drugog svjetskog rata kada se vraća u Banjaluku i povezuje sa banjalučkom partijskom organizacijom.

Osim na frontovima, Rada je bila i veliki borac za ljudska prava te veliki humanista, a za svega 26 godina života postala je inspiracija brojnim organizacijama koje su se u periodu nakon Drugog svjetskog rata borile za prava žena.

„Žene Bosne i Hercegovine, uzevši značajno učešće u Narodnooslobodilačkoj borbi, postale su čvrst oslonac Narodnooslobodilačkog pokreta. Zajedno sa svojim drugovima, žene će se i nadalje boriti protiv okupatora i njegovih sluga, a sutra, poslije oslobođenja naše zemlje, one će uložiti sve svoje snage u izgradnju sretne budućnosti naše BiH u okviru federativne Jugoslavije“, rekla je Rada u njenom čuvenom obraćanju na Prvog zasjedanja ZAVNOBIH-a.

Tokom desanta na Drvar uhvatili su je njemački padobranci, na njen 26. rođendan. Nakon osmosatnog mučenja Rada je pokušala pobjeći, ali je pri tom pokušaju ubijena. Nakon rata njeni posmrtni ostaci su preneseni na Partizansko groblje u Banjaluci gdje se i danas nalaze.

Nasiha Kapidžić-Hadžić

Osim heroja, velikih graditelja i boraca za slobodu i prava ljudi, Banjaluka je oduvijek mogla da se pohvali i velikim umjetnicima. A pričati o umjetnicima iz Banjaluke je nemoguće bez spominjanja Nasihe Kapidžić-Hadžić, čija se poezija i proza i danas smatraju najznačajnijim književnim ostvarenjima sa naših prostora.

Rođena je 1932. godine u Banjaluci, gdje je završila osnovnu i srednju školu. Školovanje je nastavila na Filozofskom fakultetu u Beogradu, gdje je i diplomirala. Nakon toga radila je kao profesor u Gimnaziji, kao urednik dječijeg programa na Radiju Sarajevo, te kao urednik edicije za djecu i omladinu u Izdavačkom preduzeću Veselin Masleša.

Pisala je poeziju i prozu za djecu, a njena djela uvrštena su u niz antologija i školskih udžbenika te su i danas dio školske lektire. Među njena najpoznatija djela ubrajaju se Vezeni most, Maskenbal u šumi, Šare djetinjstva, Liliput…

Umrla je 1995. godine u Sarajevu, a o njenom značaju za bh. književnost govori podatak da je godinu dana nakon njene smrti štampana poštanska marka sa njenim likom.

Hamzaga Husedžinović

Hamzaga Husedžinović svijetlo je ime jednog od najcrnjih perioda u istoriji Banjaluke – četiri godine ustaške vladavine od 1941. do 1945. godine. Naime, prema mišljenju ustaškog stožernika Viktora Gutića, Hamzaga, koji je već obavljao ulogu gradonačelnika Banjaluke prije rata, te kao jedan od najznačajnijih Banjalučana ne-srpske nacionalnosti bio je idealan za novog gradonačelnika.

Nakon što mu je funkcija ponuđena, u strahu za svoju porodicu Hamzaga je prihvata, a kratak period koji je proveo na toj poziciji pokušao je iskoristiti da spasi što više svojih sugrađana od ustaških progona. Sa tim ciljem, zajedno sa preko 60 uglednih Banjalučana potpisuje Muslimansku banjalučku rezoluciju kojom se osuđuje i poziva na prekid nepravedni progon i ubijanje banjalučkih Srba, Židova i Roma.

Nakon završetka Drugog svjetskog rata, Hamzagi je kao gradonačelniku za vrijeme ustaške okupacije suđeno zbog saradnje sa okupatorom, a od silnog imanja koje je posjedovao ostala mu je samo porodična kuća u kojoj je je i umro 1958. godine.

Vahida Maglajlić

Vahida Maglajić još jedno je veliko ime u borbi za prava i emancipaciju žena u periodu prije i tokom Drugog svjetskog rata, te narodni heroj.

Rođena je 1907. godine kao jedno od osmoro djece poznate banjalučke porodice Maglajić. Završila je Žensku stručnu školu, a iako je željela nastaviti školovanje u Zagrebu, njen otac je sprečava u tome smatrajući da žene treba da budu domaćice i da su fakulteti za muškarce.

Revoltirana zbog ove odluke, Vahida postaje aktivista u borbi za prava i emancipaciju žena, a potezima kao što su odbijanje da nosi zar, te šišanjem na kratko stalno je potencirala svoje stavove da muškarci i žene treba da budu jednaki u svemu.

Početkom Drugog svjetskog rata Vahida se priključuje Narodnooslobodilačkom pokretu. Često je skrivala i pomagala borce, skrivala oružje i lijekove, te krila svoje sunarodnike koje je proganjala ustaška vlast. 1941. godine je uhapšena, a kada i poslije višečasovnog mučenja nije odala svoje saradnike odlučeno je da ju deportuju u Zagreb. Dan prije, sa još jednom uhapšenom drugaricom bježi iz zatvora.

Nakon toga priključuje se partizanskim odredima u šumi gdje nastavlja svoju borbu za emancipaciju žena osnivanjem Antifašističkog fronta žena. 1943, tokom njemačkog napada u Velikoj Rujiškoj, poginula je tražeći izlaz iz neprijateljskog obruča.

Najpoznatiji banjalučki sportisti

Nemoguće je pričati o Banjaluci i ljudima koji su od velikog značaja za ovaj grad a ne dotaći se sportista. Oduvijek su Banjalučani voljeli sport i bili dobri u njemu, a iako bi lista naših uspješnih sportista mogla biti čitav jedan članak za sebe, ovdje smo odabrali one koji su svojim uspjesima stekli svjetsku slavu i koji su i danas inspiracija našim novim sportskim nadama.

Marijan Beneš

Marijan Beneš čovjek je koji je Banjaluci podario najljepše sportsko veče u istoriji, zahvaljujući kojem je ostao upamćen kao jedan od najboljih boksera u istoriji ovih prostora. Bilo je to 17. marta 1979. godine kada je Beneš u prepunoj sportskoj dvorani Borik, u četvrtoj rundi, nokautirao Francuza Žilbera Koena i tako postao Evropski bokserski šampion u EBU verziji. Ovu titulu je kasnije odbranio četiri puta.

Beneš je rođen 1951. godine u Beogradu, a u Banjaluku dolazi sa 16 godina, kada potpisuje ugovor sa bokserskim klubom Slavija.

Sa ukupno 299 mečeva, od kojih je pobijedio na njih 272, Beneš se s pravom smatra i jednim od najvećih i najuspješnijih evropskih boksera. Povreda oka dovela je do prekida njegove bokserske karijere 1983. godine, a o tome koliko zahtijevne i jake mečeve je prebrodio govori podatak da je Beneš čak 26 puta lomio kosti tokom svojih borbi.

Osim Evropskog šampiona u EBU verziji, osvojio je i titulu šampiona Evrope u lako-velter kategoriji, devet naslova prvaka Bosne i Hercegovine, te 4 naslova prvaka Jugoslavije.

Marijan Beneš umro je u Banjaluci 2018. godine.

Anton Josipović

Banjaluka je uz Beneša dala još jednog gorostasa bokserskih ringova, Antona Josipovića, čovjeka koji je osim velikih bokserskih uspjeha, ostao upamćen i po dodjeli medalja na Olimpijadi u Los Anđelesu gdje je osvojio zlato bez finalne borbe.

Naime, Josipović je u finalu trebao da se bori sa tada već legendarnim Ivanderom Holifildom, ali je Holifilda diskvalifikovao sudija Grigorije Jovičić zbog udaranja protivnika nakon prekida runde, čime je zlato pripalo Josipoviću bez borbe.

Tokom dodjele medalja Josipović je pozvao Holifilda na pobjedničko postolje čime je zaradio ovacije svih prisutnih u dvorani, i pokazao da je, osim što je veliki sportista, i veliki čovjek. Ovaj potez, kao i popularnost koju je stekao kod Amerikanaca doprinjeli su tome da dobije ponudu od čuvenog promotera Don Kinga i ostane u Americi. Prema Josipovićevim riječima tu je ponudu odmah odbio iz patriotskih razloga.

1. godine, na Antu Josipovića pokušan je atentat u Banjaluci, a o ovom događaju Josipović je kasnije govorio:

„Jedna osoba je bila spremna da me ubije, ali su stotine drugih došle da mi daju krv, da ponude pomoć. Uvijek kada pomislim na to, prođe me jeza jer sam bio klinički mrtav, a ljudi iz Banjaluke su me vratili u život. Doktori su bili sjajni, u onoj nemaštini izvukli su me iz kome i spasli život. Zato, bez obzira na sve, volim Banjaluku, u njoj sam odlučio da živim. Zanimljivo je da mi je tada i Ivander Holifild ponudio pomoć i pokazao koliko je veliki čovek“.

Slađana Golić

Slađana Golić Banjalučanka je koja je pisala istoriju ženske košarke, a osim što se smatra jednom od najboljih košarkašica sa naših prostora, poznata je i kao svjetski rekorder po broju nastupa za jednu nacionalnu reprezentaciju.

Banjaluka i danas pamti emocijama nabijenu utakmicu u dvorani Borik, prije tačno 20 godina, kada se u svojoj posljednjoj utakmici Slađana Golić oprostila od košarke i karijere koja i danas izaziva divljenje u svijetu sporta.

Rođena je 1960. godine u Banjaluci, a košarku počinje da trenira prilično kasno, sa 16 godina. Tada su joj, kako je kasnije pričala, govorili da od nje neće biti ništa, što je u njoj izazvalo ogroman prkos koji ju je tjerao da postane najbolja i držao sve do posljednje sekunde na terenu.

Igrala je u nekoliko evropskih klubovam ali se Banjaluci uvijek vraćala. Dvorana Borik je, kako kaže, za nju bila druga kuća, mjesto u kojem je od „Neće od tebe biti ništa“ dospjela do „Slađo hvala ti za sve“.

Simboli Banjaluke

Svi gradovi imaju svoje simbole, legende grada koji, iako nepoznati bilo gdje drugdje, uživaju veliko poštovanje svojih sugrađana. Ni Banjaluka nije iznimka, a kao što to obično biva, naši simboli su samo naši, jedinstveni kao što nam je i grad jedinstven. Iako možda neće ući u istorijske knjige, njihova imena zauvijek će se spominjati na ulicama našeg grada uz osmijeh i veliko poštovanje.

Čika Ale

Alija Mahmutović ime je koje Banjalučanima možda neće značiti puno, ali ako im kažete Čika Ale odmah ćete im izvući osmjeh na lice. Legenda našeg grada, poznat je po svojoj darežljivosti i dobroćudnosti, ali i po posebno razvijenoj moći pamćenja te informacijama kojima najviše uveseljava mališane koje sreće u svojim šetnjama.

Njegova najveća strast su čokoladice Životinjskog carstva, tačnije sličice životinja koje dolaze uz njih. Stariji Banjalučani se sjećaju da je kao mlađi kupovao pakete ovih čokoladica, otvarao ih i slatkiše djelio djeci, a sličice čuvao za sebe. Toliko je obožavao svijet Životinjskog carstva, da danas zna tačno koja životinja se nalazi na sličici ako mu samo kažete redni broj koji je ta sličica zauzimala u albumu.

Pamti i tablice automobila, pa će vam tako znati reći koju tablicu je na primjer imao prvi Fiat koji je došao u Banjaluku, ali i sve i jednu tablicu automobila koji su se ikad sudarili na „Alinoj raskrsnici“ kod Gradskog mosta.

Svojim osmjehom i dobroćudnošću Čika Ale je zauvijek zaslužio posebno mjesto u srcima Banjalučana.

Majda Arnautović

Majda će u Banjaluci, ali i širom bivše Jugoslavije, ostati upamćena kao najveća obožavateljka legendarnog Zdravka Čolića.

„Moja privrženost Čoli i njegovoj muzici traje od 1978. godine. Tada me je s njim upoznao Kemal Monteno, a Zdravko je bio i ostao kulturan, fin i savršen muškarac. Pojava! Zato ne bih podnijela da ne odem na njegov koncert“, rekla je jednom prilikom Majda.

Nije propustila nijedan njegov koncert u Banjaluci i regiji, a kako sama kaže više od 100 puta ga je gledala na bini.

Preminula je 2017. godine u 61. godini života. Dvije godine kasnije Zdravko Čolić održao je prvi koncert u Banjaluci na kojem nije bilo Majde, a dan kasnije posjetio je njen grob i odao počast svojoj omiljenoj Banjalučanki.

Čika Jefto

U Banjaluku je došao 1961. godine kao podoficir JNA  i, kako je sam govorio, taj dan se napio vode iz Vrbasa i zauvijek zaljubio u ovu rijeku i grad.

Milenko Jevtić Jefto legenda je Banjaluke koji je mnogima ostao u pamćenju po svojim zimskim kupanjima u Vrbasu, za svako Bogojavljenje, punih 56 godina. Osim toga, Jefto je bio arheolog amater i prirodnjak o kojem su snimane brojne reportaže i pisani brojni članci.

Poznat je i po tome što je 15 puta štrajkovao glađu protiv rata, po ostrvima koje je sam, kamen po kamen, pravio na Vrbasu, po ogromnoj kolekciji riječnog kamenja neobičnih oblika, ličnoj biblioteci od preko 6.000 naslova, te pronalasku zlatnika iz Justinijanovog perioda koji je u svojim arheološkim avanturama pronašao i darovao Muzeju RS. Preminuo je u 80. godini života, u svojoj Banjaluci.

Lista velikih Banjalučana ovdje nije završena, jer svako od nas mogao bi da napravi svoju, ličnu listu sugrađana koji su ga inspirisali u životu.

Zvuči paradoksalno, ali u današnje vrijeme istorija se često mijenja. Mijenjaju se percepcije i uvjerenja s kojima posmatramo određene epohe našeg grada. Mnogi će reći da se s njima mijenjaju i pravila po kojima se odlučuje ko je veliki čovjek, ali to nije i ne smije biti tačno. Veliki ljudi, oni koji su se žrtvovali i činili velika djela za svoj narod ne obazirući se na posljedice, ne smiju ostati zaboravljeni bez obzira na bivše, sadašnje ili buduće političke trendove.

Naša je dužnost i čast da imena onih koji su Banjaluku gradili, branili te uljepšavali svojim djelima i uspjesima zauvijek spominjemo ponosno i visoko podignute glave.

 Banjaluka.net