Kada je Sebastijan Legič, tridesetosmogodišnji Poljak iz Mazurske oblasti sa istoka Poljske, došao na gradišku tržnicu da popije kafu i kupi ribu, za čas je bio okružen prijateljima. Obradovao je Slavicu, Željka i Bajru, i popio kafu sa njima. Došao je da kupi šarana i četiri oslića, malo povrća kod Bajre i da obiđe prijatelje. Sebastijan je gradiški zet, oženio je Vanju iz ovdašnjeg sela Kozinci.

U Gradišci se osjeća kao svoj na svome. Mješavina poljsko-srpskog jezika uz naglašen istočnjački akcenat, odmah je Sebastijanu postala prednost u razgovoru sa prijateljima.

Otkud Poljak u Gradišci, a da nije biznismen, niti pripadnik nacionalne manjine, koja je doselila u Ćelinovac i susjedna sela 1895.godine, pitanje je koje je zagolicalo potpisnika ovih redova. Nasmijani Sebastijan odgovorio je kao iz topa.

„Radio sam u Njemačkoj, tu je došla i Vanja. I pomalo, pomalo, mi se zbližismo i zaljubismo. Imamo dvoje djece i lijepo nam je. Ja sam u Gradišku došao iz čiste ljubavi“, priča vrlo razumljivo Sebastijan.

U Gradišci je nakratko, došao je da obiđe ženinu rodbinu i brojne prijatelje u gradu. Po prirodi je veseljak i ljudi ga vole.

„Dobri su ljudi ovdje. U Gradišci se dobro jede i dobro pije, samo što mi stomak ne eksplodira. Ovdje ima dosta slobode, jedino se puno radi za malo novaca. Da se malo više zarađuje, preselio bih se u suprugino selo. Ja volim selo, kada me neko pita iz koga sam grada, ja kažem da sam iz jednog sela od Varšave prema istoku, prema Bjelorusiji i Ukrajini“, kaže Sebastijan.

Ovdašnji i poljski mentalitet su veoma slični

Simpatični i pričljivi Poljak kaže da je mentalitet Srba i Poljaka sličan, sličan je i jezik, samo je razlika u izgovoru.

„Mnoge riječi su nam iste, samo se drugačije izgovara. Ja sve razumijem što mi Vanja kaže, a i ona razumije mene. Ponekad, kad mi treba izgovor ili opravdanje kažem da je nisam razumio i riješen problem“,rekao je Sebastijan.

Na pitanje prijatelja kakve su ovdašnje žene i djevojke i da li dok je u gradu bez supruge Vanje posmatra ljepši pol, Sebastijan je odgovorio veoma duhovito.

„Jedan put sam se zaj*bal, ne želim više. Šalim se, vaša zemlja je za mene zemlja iz snova. Za vikend sam bio u Kneževu kod ženinih. Prelijepo je, neviđen ambijent, jedino nije dobro što se autom ne može svagdje prići. Morali smo pješačiti uzbrdo. Ali nije lako biti vaš zet, a o ženinom rodnom gradu i selu pričam sa ushićenjem Poljacima i Nijemcima na poslu. Oni misle da ja to govorim jer sam zaljubljen u Vanju, a ne znaju kakva su druženja, hrana i piće ovdje“, rekao je Sebastijan Legič, sa kojim smo se družili nezaboravnih četvrt sata.

Sebastijan se za dva dana vraća u Njemačku, gdje radi na jednoj farmi. Prijatelji ga nagovaraju da ostane i preko vikenda, na što je ovaj nasmijani Poljak samo slegao ramenima. Oni koji ga bolje poznaju kažu da je pristao i da će produžiti boravak u tazbini.

Boško Grgić