Da je poživio duže, a mnogi bi rekli da je živio i urednije, književnik i boem Đuro Damjanović (1945-2009) danas bi napunio 80 godina.

Ipak, osam decenija od njegovog rođenja Damjanović je u svom kraju i u svom narodu i te kako prisutan svojim djelom, na osnovu kojeg se stvaraju nova umjetnička i dokumentaristička ostvarenja.

Nakon što je Srpska književna zadruga iz Beograda prije dvije godine objavila knjigu izabranih priča Đure Damjanovića "Golimjesto"; nakon što je Udruženje književnika Republike Srpske prije koju godinu obnovilo nagradu sa njegovim imenom; nakon što je Milana Majar snimila film i mini-seriju o njemu pod nazivom "Magla u rukama", a film je televizijsku premijeru imao u vikendu iza nas, nakon što je objavljeno još niz knjiga Damjanoviću u čast, danas povodom okrugle godišnjice rođenja zmijanjskog pisca, iz štampe je izašla i knjiga "Pomenik Đuro Damjanović".

Riječ je o knjizi u kojoj su sabrani poetski, prozni i novinski tekstovi Đure Damjanovića, ali i tekstovi o Đuri Damjanoviću.

Knjigu je objavila Književna zajednica "Vaso Pelagić" iz Banjaluke, a istu su priredili književnici Ranko Preradović Deda i Vidosav Đurđević.

"Šestog maja, na Dan Sv. Đorđa, pobjednika aždaje, sredinom ovoga vijeka, to jest godine 1945, a u nedjelju, zajedno sa zorom i veselim ptičjim horom sa krajkućnog jasena došao sam poslije devetomjesečnog putovanja do svijeta. A sve se desilo više lijepe Banje Luke, u selu Golešima, kroz koje protiče mala jedna rijeka po imenu Suturlija, plava vena zavičaja, iz čije obale niču vrbe i jove i uspomene. Tako, zbog te moje male rijeke Suturlije koju volim, koja protiče i kroz Beograd, jer je u Savu donosi Vrbas, osjećam da ja u Beogradu imam nešto zavičajno, jer njegovu kalemegdansku obalu zapljuskuje i moja mala jovna Suturlija s jednom vječnom kapi", pisao je svojevremeno Đuro Damjanović u autobiografskom tekstu "Moja priča o meni", koji je u pomenutoj knjizi objavljen odmah nakon predgovora.

Predgovor je napisao Nikola Poplašen, bivši predsjednik Republike Srpske, univerzitetski profesor i kućni prijatelj Đure Damjanovića.

"Lepo si napisao: uspeti u životu posle smrti nimalo nije lako. A uspeh u životu zavisi od uspeha posle smrti. Inače, samouspeti u životu samo za života nije uspeh u životu. A mnogo su se ogrešili o tvoj život. I te grehe valja ispraviti radi njih, radi nas, a ne kobojagi radi tvog života posle smrti. Znam, dragi Đuka, da si ti oprostio svima. A ti nisi činio zlo nikome i nikada pa ti se nema šta oprostiti", zapisao je, između ostalog, Poplašen.

U knjizi je prvi put objavljen i intervju sa piscem, koji je vođen devedesetih godina prošlog vijeka, kada je Đuro, kako stoji u "Pomeniku", iz Beograda "pobjegao" u Banjaluku. Intervju je vodio Ranko Preradović Deda i isti je, kako je navedeno, bio namijenjen i poslat listu "Oslobođenje", gdje nikada nije objavljen.

Razlozi zbog čega nije objavljen razgovor u knjizi nisu navedeni.

"Jesenjin je rođen u selu, a Jesenjinov zavičaj je majka njegove poezije, jer uglavnom je pisao pjesme o zavičaju. Vojislav Ilić je gradsko dijete, rođen je u Beogradu, ali napisao je najbolje pjesme o seoskoj jeseni. Ja i sad znam neke njegove pjesme napamet. Kad prošetam Kalemegdanom, uvijek stanem kraj njegove biste i poklonim mu se. Ovog ljeta bio sam u svome zavičaju, i kada sam išao do izvora rijeke u jednoj šumi čujem gavrana kako kruži i neprestano grakće. Nisam rekao, gavran!, nego sam rekao Edgar Alan Po!, jer Po ima onu čuvenu pjesmu 'Gavran'. Ja ipak nisam pjesnik zavičaja, kao Dobrica Erić recimo, mada sam napisao dosta pjesama o zavičaju", dio je Damjanovićevih misli zapisanih u pomenutom intervjuu.

Zanimljiv je i fragment Đurinih misli o prvom susretu sa Beogradom.

"Godine 1969. jesen i ja stigli smo zajedno u Beograd. Ja sam sjedio u bašti hotela 'Moskva' i pio svoje prvo beogradsko piće. A jesen je sa terazijskog drveća kraj bašte hotela 'Moskva' otkidala lišće u žute leptirove i u piće mi donosila malo tuge. Onda sam, sa malo pića u venama i malo jesenje tuge u srcu, lirski raspoložen, otišao da se upišem na Filološki fakultet. I tako, eto, postao sam profesor i književnik. I tako, eto, pišem, spajam riječi", pisao je svojevremeno Đuro Damjanović.

U djelu "Pomenik Đuro Damjanović" objavljen je i dio kritike o piščevoj knjizi "Jednodnevni dnevnik", koju je prvobitno u NIN-u 2. decembra 1984. godine objavio Igor Mandić, jedno od najvećih imena književne kritike i književnosti uopšte socijalističke Jugoslavije pred njen raspad.

"Najbolji je prvi dio knjige, naime putovanje vozom od Beograda do Zadra, pri čemu se pripovjedač ili zapisničar ponaša kao ravnodušna kamera. On putuje po sobi/ kupeu voza/, koji se kreće, promatra saputnike i zuri kroz prozor. Dobrom ritmizacijom odlomaka, kao i njihovim unutrašnjom organizacijom, Damjanović postiže gotovo audio-vizuelni dojam putovanja. U ostalim dijelovima knjige pripovjedač se kroz prozor dnevnika još više naginje prema stilističkim postupcima 'novog romana', postižući onu objektivnost gledanja koja može biti samo ograničeno privlačna. No, uvođenjem faktografskih elemenata, tj. imena osoba iz javnog i privatnog života, on donekle rastače takav 'otuđeni' stil, postižući zavidnu cjelovitost proze koja se još samo uslovno može nazvati romanom", zapisao je Mandić.

Iz Mandićevog zapisa generalno, kao i iz autobiografskih zapisa Đure Damjanovića, čak i oni koji dosad nisu čitali Đurinu poeziju i prozu, mogu zaključiti da se snaga njegove književnosti ogleda u jeziku. O tome je pisao i Ranko Preradović Deda u jednom od mnogih tekstova o Damjanoviću.

"Veliki i vječiti putnik u jedinstvenom krugu. Proza i poezija su ga okivali u sebe, a promišljenje i esejistika dobro dolazili da se lakše diše, dok je jezik, zapravo, ovaj srpski, njegovo rođenje i postanje. I svih dvadesetak knjiga koliko je objavio temelje se u tom jeziku", zapisao je Preradović, supriređivač "Pomenika".

U pogovoru knjige, koji zajednički potpisuju Preradović i Đurđević, stoji da oni ni izbliza ne nastoje da mu se oduže.

"Naprotiv, kao njegovi družbenici i poznavaoci, zavičajci, a iznad svega poštovaoci, želimo ovim izdanjem samo malo osvijetliti tu veličinu i veličanstvenost ovog nadasve divnog vlašića sa neba sa zmijanjskih strana koji je, gle čuda, baš to svoje zavičajno Zmijanje dizao do najviših visina umjetničkog poimanja", naveli su, između ostalog, priređivači knjige "Pomenik Đuro Damjanović" u predgovoru gdje je konstatovano da književna i naša javnost uopšte, još čekaju izabrana i sabrana djela Đure Damjanovića, što bi bio posao ozbiljnog izdavača.

Nezavisne